40. godina samoubistva Ian Curtis-a

Rijetko ćete sresti tako utjecajan bend kao što je bio Joy Division. Kao svaka prava grupa britanskog novog talasa (post-punk) okupili su se na Sex Pistols koncertu. Joy Division će ucrtati Manchester na muzičku mapu svijeta. A Division je uvijek bio frontmen Ian Curtis. Srce i duša benda, kako to kaže jedna njihova pjesma. Četrdeset godina poslije njegovog samoubistva (u dvadeset trećoj godini!), kult i dalje živi…

Dva legendarna albuma i samo par godina karijere. Curtis je bio Anti Rock zvijezda. Iako je obožavao David Bowie-a i Lou Reed-a (The Velvet Underground ) nikada nije mogao biti poput njih. Zato se i izgleda i ubio noć prije odlaska na prvu američku turneju (nešto o čemu svaki britanski bend je sanjao).

Teško je slušati Joy Division. Kako sam stariji doziram slušanje dva kultna albuma. Posebno s “Closer“. Trebao bi dolaziti uz upozorenje, poput kutije cigara. Na vlastitu odgovornost.

I dalje mi je tragikomično da ostali članovi benda nisu kontali da je Ian sjeb**n. “Closer” je jedan od najdepresivnijih albuma ikada snimljenih. Peter Saville, dizajner naslovnih strana albuma, u nevjerici je rekao nakon Ian-ovog samoubistva; “Ljudi mi imamo grobnicu na naslovnici”.

Curtis je neponovljiv. Dečkić s dna radne klase koji je čitao Dostojevskog i razmišljao o prokletim pitanjima. Poput velikog pisca takođe je bolovao od epilepsije. Šta je sve vidio u tami? Možda je bolje da nikada ne saznamo.

Kad smo kod mračnih tema, uvijek mi je bilo čudno to što se Chris Cornell (Soundgarden) ubio na isti dan (na isti način) prije tri godine.

Prošle godine se “proslavljao” četrdeseti rođendan “proto gothic” remek djela “Unknown Pleasures“. Tim povodom beogradski izdavač Kontrast je objavio knjigu Pol Morlija “Deo po deo” (Joy Division: Piece by Piece by Paul Morley).

Ultimativno štivo o ovom bendu je konačno dostupno na našem jeziku. Jedan episkop je izjavio da je to bio glavni događaj u izdavalaštvu prošle godine. Morlijeva knjiga je ključ za shvatanje tragične priče Ian Curtisa.