Plaćenički postovi

Na lokalnom intenetu („globalnom selu“ iz noćnih mora Maršal Mekluana) primjetio sam par analiza o troškovima izborne kampanje u jednoj distopijskoj Balkanskoj državi. Iste one države čiji sam građanin. Nije važno koja je partija, kakva ideologija se promoviše, to nije cilj teksta. Cilj je neka potencijalna cifra bačenog keša koji se sigurno mogao bolje potrošiti. A ovako je potrošen na izbornu kampanju.

Većina analiza bavi se samo štampanim medijima; plakatima, cjenama bilbord prostora i ostalog papirnog promotivnog materijala. Ono što mene zanima je potencijalna cifra koja je potrošena na beznađima interneta i virtuelnih koncetracionih logora koje zovemo društvenim mrežama.

Dobro mi je rekao prijatelj noć prije početka izborne kampanje. Stukao je pola pive i uz ozbiljan izraz lica mi reče: „Ne vrijedi otvorati Fejsbuk slijedećih četrdeset dana. Partije će preplaviti mreže.“ Utušićemo se u spamu.

Već sljedećeg jutra mogao sam vidjeti svu moć sponzorisanog posta na djelu. Htio ili ne, morao sam pogledati promotivne partijske materijale. Sponzorisani post poslije sponzorisanog posta. A svaki ima svoju cjenu. Sigurno dobiju popust na količinu.

Ironično (možda i tužno) je da velika multinacionalna kompanija poput Fejsbuka zaradi sulude količine novca zato što su izbori u tamo nekoj državi. I tad se sjetim možda i omiljenog filmskog citata „Nemaju ceste ali imaju Fejsbuk nalog.“ Scena iz „Društvene Mreže“ (2010.) kada filmski Cukerberg gleda svoje korisnike u Bosni. Osam godina poslije putna infrastruktura jest bolja, ali i kinta koju Fejsbuk kupi je srazmjerno porasla. Na osnovu tamo neke male zemlje.

Možda ni ne želim da znam tačan iznos.